Juče je sahranjena ona tuberkulozna žena, o kojoj sam pre nekog vremena na ovom mestu govorio. Čitaoci „Politikini“ setiće se, zašto sam je onda pomenuo: Naveo sam njenu kuću kao primer za one silne naše porodice, u kojima jedno čeljade boluje od jektike, a svi drugi ukućani i jedu i piju i spavaju zajedno s njim, jer niti oni imaju kuda, niti bolesnika mogu da izvedu iz kuće. Rekao sam, da jedan takav bolesnik zarazi i otruje tada celu kuću, i da je krajnje vreme da se u Beogradu podigne valjana bolnica, u kojoj bi takvi bolesnici ležali, odvojeni od sviju zdravih ljudi.
Danas hoću da iznesem još jedan predlog o toj istoj stvari.
Kad se u kakvoj porodici, koja nema veliki stan, razboli kogod od jektike, najvažnija je, dakle, stvar, izvesti iz kuće ili bolesnika ili ostalu čeljad, naročito decu. Bolesnik se može voditi samo u bolnicu, i o tome sam prošli put govorio. A kad se to, iz budi kakvih razloga, ne može, onda treba odvojiti decu.
Ali kuda ćete s decom? Kuda će s njom naročito sirotinja, koja nema srestava da je preda na čuvanje tuđim ljudima?
Na to je pitanje odgovorio čuveni francuski profesor, dr. Granšer. On je kazao ovako: kad se u kojoj porodici razboli neko od jektike, onda svu zdravu decu treba odmah izvesti iz kuće i predati drugim porodicama na čuvanje. Da se bolest ne bi raznosila, treba svako dete tačno pregledati i videti, da li je još potpuno zdravo. A da bi sama deca imala od toga što veću korist, treba ih slati u porodice, koje stanuju u polju, u čistom vazduhu. Tim porodicama treba za to, razume se, plaćati. Ali pošto sirotinja toliki trošak ne može da podnese, treba osnovati fond, iz kojeg će se ti izdaci podmirivati. I onda će od toga biti trojaka korist: prvo po decu, koja se sklanjaju od opasnosti i dolaze na čist vazduh, drugo po roditelje, koji više ne moraju da se brinu za decu, pa mogu bolje da se leče, i treće, po one porodice, koje primaju decu a kojima taj prihod nije na odmet.
Tako je rekao dr. Granšer, pa je odmah počeo i raditi, da se njegov predlog ostvari. Prvi priložnik bila je njegova žena. Ona je za tu stvar dala odmah 100 hiljada dinara, drugi ljude dodali su koliko još treba, i tako je, pre dve godine, osnovano u Francuskoj društvo „Oeuvre de préservation de l’enfance“.
Mi u Srbiji nemamo, možda, para da odmah podižemo bolnice i sanatorije. Ali svakako imamo toliko, koliko bi bilo dovoljno, da se taj Granšerov posao otpočne.
Moja žena nije u stanju da u tome povede kolo, ali ima drugih, bogatih ljudi i, naročito, žena, pa neka oni pokažu, šta umeju.