Zna se već u celoj Srbiji, da u Valjevu vlada u veliko tifus, vrućica, trlema. Ali Valjevo sigurno nije jedino mesto u našoj zemlji, u kojem ima bolesnika od vrućice, jer nema leta, a da se u mnogim krajevima Srbije ne pojavi ta nesrećna bolest.
Odista, tifus je nesrećna bolest. On dolazi u najteže naše zarazne bolesti i često se, vrlo često svršava smrću, naročito kad bolesnik nema pametne nege. Na taj način mnogo našeg sveta svake godine propadne, a ne bi morao da propadne, samo da je u nas više pameti i razumevanja tih stvari.
Ne bi morao da propadne zato, što je vrućica istina teška bolest, ali ipak teška bolest, koja se može vrlo uspešno suzbijati, koja nikad ne mora da se pretvori u istinsku zarazu. Jer za vrućicu se već poodavno sasvim tačno zna, kako se dobija, pa se prema tome zna i kako se čovek od nje može sačuvati.
Kao i svaka druga zarazna bolest, tifus ima svoju naročitu kužnu klicu, a ta se klica nalazi u crevima bolesnikovim. Sa izmetima njegovim izlazi ona onda iz bolesnika i dospeva napolje, sposobna i gotova da okuži i druge ljude.
Dospeva, pre svega, u nužnik (a gde nužnika nema, na otvoreno đubre u avliji), a odatle prodire i dalje kroza zemlju, dok ne dođe u bunarsku vodu, koju onda pije svet, pa se takođe okuži i razboli.
Međutim, nije voda jedini put, kojim se kužna klica tifusova prenosi sa bolesnika na zdrave ljude.
Izmetninama njegovim zabrlja se njegovo rublje, njegova postelja, sve stvari s kojima on dolazi u dodir, a te se stvari onda iznose iz bolesničke sobe, dolaze u dodir i sa drugim ljudima, ti ih ljudi diraju rukama, kojima posle toga diraju i druge stvari (i koje se jedu i koje se ne jedu), i tako to ide sve redom, dok kužna klica iz izmetina bolesnikovih ne dospe čak do ljudi, koji možda i ne sanjaju da u njihovom mestu ima vrućice, dok se kuž ne raznese po celom jednom kraju.
Izmetine su bolesnikove, dakle, izvor svake zaraze, a njima se širi zaraza prvo bunarima, koje one prodirući iz nužnika [opogane], i drugo raznim stvarima, koje diraju ili sami bolesnici ili ljudi, koji su pre toga dirati stvari iz bolesničke sobe.
I kad se to zna, onda je vrlo lako odrediti i šta ljudi treba da rade, pa da se sačuvaju te opake bolesti.
Taj posao ima u glavnom dva važna zadatka: prvo, da uništi kužnu klicu još pre nego što ona stigne da zarazi ostali svet, i drugo, da sačuva zdrave ljude od zaraze baš ako se klinca i ne uništi još pri samom izlasku njenom iz bolesnikovog tela.
Za prvu polovinu posla imaju da se staraju lekar i okolina bolesnikova. Oni su dužni, da svu izmetinu bolesnikovu odmah dobro dezinfikuju (naprimer, da je uvek pomešaju sa dosta kreča), pa i tako dezinfikovanu da je ipak ne prosipaju u bunare (a još manje na otvoreno đubrište), nego je najbolje da je sipaju u naročito iskopane rupe, razume se, daleko od bunara, pa te rupe odmah opet da zatrpaju. To je neophodno potrebno raditi naročito u mestima, koja nemaju vodovoda.
Njihova je dužnost, sem toga, da sve bolesnikovo rublje odvajaju od ostalog rublja i da ga odmah meću na vatru; da se dobro iskuva. Isto tako da ne daju nijednu stvar iz bolesničke sobe, a svoje ruke dobro da peru, kad god hoće da jedu ili da izađu iz kuće.
To oni imaju da rade, i ako tačno paze na sve te propise, oni će svet mnoge nesreće sačuvati.
Ali kako je teško naći kuću, koja će iz obzira prema svojim bližnjim činiti baš sve što joj čovečanska dužnost nalaže, i kako velika većina ljudi i ne zna, šta im u takvim prilikama valja raditi, to celom ostalom svetu ne ostaje ništa drugo, nego da smatra, kao da se okolina bolesnikova i ne stara za uništavanje kužnih klica, pa da se sam od njih čuva.
A to je vrlo prosta stvar. Treba samo ovo imati na umu: kuvanjem se uništava svaka kužna klica. I kad čovek to ima na umu, on se sigurno može sačuvati bolesti.
Neka pije samo prokuvanu vodu (ili, ako ima para, kakav kiseljak), neka jede samo kuvana jela, a voće neka ljušti ili bar dobro pere, i uz to neka dobro pazi da samo dobro oprane ruke prinosi ustima, pa će ostati zdrav.
Razume se, ludo bi bilo tražiti od ljudi, da tako žive svakad, kad god nastane leto. Ali kad se već u kakvom mestu pojavi tifus, onda je bolje i promučiti se malo, nego na čitav mesec i po dana leći u bolesničku postelju, iz koje se često nikako i ne ustaje.
Neka se, dakle, za sada bar svi Valjevci dobro uzmu na um.