Jedno interesantno predavanje
Prekjuče po podne bila je u Šapcu godišnja skupština Društva za čuvanje narodnog zdravlja. Iz Beograda su na nju tog jutra otputovali članovi glavnog odbora g. g. dr. M. Jovanović Batut, K. Glavinić, dr. L. Stanojević, dr. R. Vukadinović, dr. M. Ivković i dr. S. Ribnikar, a osim njih i izaslanici mesnih družina iz Beograda (savinačke), Varvarina, Dubravice i Osipaonice. Na skupštinu su, sem njih, došli još i izaslanici šabačke družine i dosta sveta iz Šapca, naročito ženskog sveta.
Predsednik glavnog odbora, g. dr. Batut otvorio je, u gimnazijskoj sali, skupštinu govorom, u kojem je izneo ceo značaj ali i težinu posla koji je Društvo za čuvanje narodnog zdravlja uzelo da radi, pa je onda pročitan iscrpan izveštaj glavnog odbora, o kojem je u „Politici“ već bilo reči. Izveštaj je jednoglasno primljen, pa je onda odlučeno, da odbor i u idućoj godini u istom pravcu i sa istom marljivošću produži rad. Diskusija se vodila samo o nekolikim predlozima pojedinih mesnih družina i društvenih članova o izmenama pravila društvenih, koji nisu primljeni, a zatim je izabrano pet novih članova u glavni odbor; izabrani su; g. g. dr. L. Stanojević, prota N. Božić, Andra Stevanović profesor univerziteta, Todor Đurić trgovac, i dr. Tih. Đorđević.
U veče je g. dr. Batut držao predavanje o nastupnoj groznici (malariji). Ono je bilo i jasno i interesantno. Mnogi su slušaoci tek tada saznali, da se nastupna groznica ne dobija ni od nazeba ni od vode ni od zelenog voća, već da je i njoj uzrok jedna klica, koju sa čoveka na čoveka prenose — komarci. Pa su onda čuli, da ni svaka vrsta komaraca ne prenosi malariju, nego samo jedna jedina, koja se naučnim jezikom zove „anofeles“, a doznali su i tu pikantnu istinu, da čoveka nikad ne ujeda mužjak — komarac, nego da je krvopija, pa prema tome i prenosač nastupne groznice samo ženka („cherchez la femme“ i kod malarije, reče g. Batut). Osim toga naučili su slušaoci od predavača i kako se taj „anofeles“ razlikuje od drugih komaraca i kako se množi i živi: množi se legući jaja u tihim barama i baricama, a u lov pa ljudsku krv ide samo noću, od zalaska sunca, do zore. I kad su sve to čuli i na slikama videli, doznali su i kako se nastupna groznica suzbija: ili valja uništiti komarce, ili valja komarcima oduzeti priliku da piju krv koja je pupa klica od malarije i da onda te klice prenose ujedom i na zdrave ljude. Da bi se ono prvo postiglo, treba isušiti bare u kojima se komarci legu, a da bi se uradilo ovo drugo, treba preko zime izlečiti kininom sve bolesnike od malarije, pa kad dođe proleće i kod se komarci počnu rojiti, oni da nemaju na kome da se napiju zaražene krvi i da zaraznu klicu prenose na druge ljude.
Predavanje je sa živim interesovanjem saslušano. Šteta samo, što na njemu nije bilo onoliko sveta, koliko je trebalo da ga bude bar u Šapcu, čija Mačva više no i jedan kraj Srbije strada od malarije. Inteligenciji šabačkoj učinilo se, svakako, važnije, da ode na „venecijansku noć“, koju su tog večera na jednoj bari kraj Šapca priredili neki ugledni činovnici.