U listu „Štampi“ izašao je u Nedelju članak „Jedna teška optužba“ u kom se otštampavaju neki odlomci iz izveštaja od godišnje skupštine mesne družine za čuvanje narodnog zdravlja u Negotinu. U tome se članku napada Glavni Odbor društveni kako ništa ne radi, kako nije hteo dati pozajmicu od 3000 din. negotinskoj družini za kupatilo kako grabi pare i deli među „svoje koterijaše“ kako su silni novci straćeni, i u tom očajanju „Štampa“ sa svim se ozbiljno obraća Ministru Unutrašnjih Dela G. Stojanu Protiću, da s mesta pohvata te nesavesnike iz Glavnog Odbora dok nisu razgrabili sve blago, koje leži naslagano u trezorima Društvenim.
Šta će Glavni Odbor posle toga raditi i kako će se od ove teške optužbe izvući, mene sada nije briga, meni je glavno da ja, ako mogu svoju kožu spasem, jer kanda smo nas trojica ja, D-r V. Popović i D-r S. Ribnikar tu i najveći grešnici.
Ipak je „Štampa“ spram nas bila milostiva, te nam nije imena spomenula, ali šta to sve vredi, kad nas nije poštedila podružina Negotinska sa G. D-r Kočovićem na čelu. Ele u tom izveštaju, opisana je i moja jedna „Užasna stvar“, kao što je naziva G. D-r Kočović.
Ta „užasna stvar“ sastoji se u tome (i to je štampano slovima debelim kao bumbar, što rekao pok. Sremac) — da je meni podružina poslala 50 srećaka svojih za kupatilo negotinsko da ih rasprodam u Beogradu, a ja ih nisam rasprodao no sam ih poslao natrag sve u istom kovertu uzbuđeno dodaje Dr. Kočović, „u istom kovertu“ ponavlja očajno „Štampa“.—
Stvar baš nije tačno prestavljena, ali se morala malo drukčije prestaviti, da bi izgledala „što strašnija“. — A ovako je bilo. Ja sam dobio iz Negotina 50 srećaka i od g. D-r Batuta 10 srećaka, da ih rasprodam. Po što mi je D-r Batut dao „bez koverte“ to ja pokušam prvo, da te rasprodam, pa ako te prodam, lako ćemo prodati i one „iz koverte“. No nije me poslužila sreća, i niko mi ne hte kupiti ni jednog komada; ja se onda okanem prodaje, strpam tih 10 komada u fijoku, dam D-r Batutu deset dinara a ostale srećke neprodate vratim. O tome sam i pismom podružinu izvestio još pre dve godine no ona je to svakako zaboravila. Eto to je ta „Užasna stvar“, i taj moj teški greh, što nosim na duši.
No to još nije sve. „Štampa“ je pronašla još jedan teži greh, koji će nas svakako satrti za navek. „Štampa“ dodaje sa svim ozbiljno govoreći o nama kao grešnicima, kako smo nas trojica, D-r S. Ribnikar, major D-r V. Popović i ja za to i pokrenuli misao o Društvu za čuvanje narodnog zdravlja što smo se hteli „protući“ u Beograd!
E, taj nas preseče, a lepo mi smislismo! Sedimo ti nas trojica u Ćupriji, i neprestano nas srce vuče Beogradu, Beograd pa Beograd. Kako ćemo, šta ćemo, tek da se samo dočepamo Beograda — a već kad se tamo ode, lako ćemo. Ta u Beogradu se samo živi i uživa, pa što bi mi trulili u Ćupriji!
Ovamo, onamo, te ti se mi setismo, da prevarimo ove najivne Beograđane da im predložimo da se osnuje Društvo za čuvanje narodnog zdravlja — i onda Beograd — tu! I bi tako. Kako osnovasmo Društvo, dobismo odmah u skoro premeštaje.
D-r Slobodan Ribnikar dobi krasno mesto u stanu svoga oca, poč. D-r F. Ribnikara. (I to je bio veliki špekulant, Bog da ga prosti, mora da se sin izmetnuo na oca), D-r Vlada Popović dobi krasno mesto da sedi „uz koljeno“ šefu vojnog saniteta u ministarstvu — (a za to se mesto grabe svi vojni lekari) a ja avanzovah po molbi za penzionera — te puče ovom svetu pred očima, za što mi pokrenusmo Društvo! A mi samo uživamo. Ne znam kako je Vlajku, jer je već davno otišao iz Beograda, ali nas dvoje znamo bar za što živimo! U našim baštama sada cvetaju limuni i pomorandže, u visinu skaču vodoskoci, po našim zamcima bruji svirka, a u osvetljenim salonima igra Mis Alen orientalske igre, šampanj se otvara iz fabrike udovice Kliko, a u štalama nam vrište arapski konji srmom obuzdani. Mi samo zadovoljno zveckamo napoleonima, i smejemo se ovom glupom svetu, koji je još mogao biti u obmani, da je našoj zemlji potrebno i Društvo za čuvanje narodnog zdravlja! Zlo da nas svu trojicu nije zbog srećaka demaskirao g. D-r Kočović i još gore zlo, da nije „Štampa“ odmah naredila uzbunu i pokazala prstom g. Stojanu Protiću, gde on upravo treba da traži prave aramije u ovoj zemlji! Sad šta mu je tu mu je. Moramo se pokoriti sudbini pa šta nas snađe.
Vas molim gospodine Uredniče da primite moj pozdrav, i da me izvinite što ovoliko napisah — ali ne mora baš ni Ben-Akiba da puni stupce sam svaki dan. Možemo kadgod i mi doktori. —