Rekao sam juče, da voće može da bude i lek. Tada se ne jede ovako obično, kao deser, nego u većim količinama, u naročito određeno doba dana. Ali ne daje se čoveku kao lek svako voće od reda. Nekad će mu lekar preporučiti jabuke, nekad kruške ili suve šljive, ali najčešće ipak grožđe. Ono je najistaknutiji predstavnik takog voća — voća koje se upotrebljava kao lek — i to ne od skora. Lečenje grožđem vrlo je popularno ovuda u svetu, i mnogo ljudi u ovo doba godine, u septembru i oktobru, jedu svakog dana u velikim količinama zrelo, slatko grožđe, uvereni da će ih ono oporaviti ili izlečiti. Zato sam i ostavio, da zasebno govorim o njemu.
Grožđe je od uvek važilo kao vrlo lekovito. I lekari i laici verovali su i tvrdili, da se njime uspešno leči i tuberkuloza i skrofuloza i malokrvnost i nervoza (specijalno hipohondrija) i mnoga druga bolest. Ali treba se samo setiti, kako grožđe utiče na čoveka, pa će se videti, da to nije baš sasvim tačno.
Grožđe utiče na čoveka isto onako kao i svako drugo slatko voće: čisti ga, tera ga na mokrenje, smanjuje mu apetit, i prema tome slabi ga. Kod sviju pak bolesti, koje sam maločas spomenuo (kod tuberkuloze, skrofuloze, nervoze), lekari se mahom staraju, da bolesnika uhrane, ugoje. A kako će ga grožđem ugojiti? Neka je baš grožđe tako dobro, da ima i 20 procenata šećera i drugih hranjivih sastojaka, ipak od njega čovek neće dobiti na kantaru, kad ga ono čisti i smanjuje mu volju za drugim jelima.
Ne, nego je grožđe lek u drugim bolestima. Treba samo imati pa umu, kako ono dejstvuje na čoveka, pa će se lako razumeti, zašto se danas lečenje grožđem preporučuje u glavnom:
- ljudima, koji pate od stalnog zatvora,
- šiškavim ljudima, koji dobro jedu a komotno žive i malo se kreću (i prvi i drugi pate uz to gotovo redovno i od dosadnih hemoroida — šuljeva), i
- ljudima, koji bilo iz tih bilo iz drugih razloga imaju natečenu, nabreklu crnu džigericu.
Njima će grožđe, kao i svako drugo zrelo, slatko voće, vrlo dobro prijati. Samo moraju paziti, kakvo grožđe uzimaju i kako ga jedu.
Ja sam juče kazao, da grožđe ima prosečno 14 i po procenta šećera. Takvo je grožđe već lepo slatko. Ali ima grožđa koje i ako je zrelo, ipak ima mnogo manje slasti: procenat šećera u zrelom grožđu varira između 9 i 19, procenat kiseline između 0,49 i 1,86, a procenat kiselih soli između 0,33 i 0,70. Kako pak i dejstvo grožđa na čoveka zavisi u glavnom od ta tri sastojka njegova — šećera, kiseline i kiselih soli — jasno je, da nije svejedno, koje će grožđe čovek uzeti, da se njime leči. Za lečenje grožđem preporučuje se samo lepo slatko grožđe. Kiselo grožđe ne samo što nema tog dejstva, nego još i kvari želudac i izaziva, često, dosadno zapaljenje mesa oko zuba.
Što se tiče količine grožđa, koju treba svakog dana pojesti, i vremena kad ga treba uzimati, o tome je još pre 50 godina dao francuski lekar Kiršo ova upustva: Treba početi sa jednom kilom na dan, pa polako preći i na dve i na tri kile. Razume se, ne može se toliko grožđe pojesti na jedanput. Nego celokupnu dnevnu porciju treba rasporediti ovako: jednu četvrtinu od nje valja pojesti ujutru, pre doručka, drugu i treću četvrtinu između doručka i ručka, a četvrtu pred večeru. Grožđe se, dakle, jede uvek na prazan stomak; ko, međutim, ne može tako da ga podnese (poglavito zbog odveć jakog proliva), taj treba uz njega da pojede uvek i po komadić belog hleba. Tako lečenje grožđem treba da traje bar mesec dana, a za sve to vreme valja strogo paziti na ostalu hranu, naročito ne treba piti piva ni jesti masna jela i salate.
Eto, takve je propise dao Kiršo. Oni u glavnom i danas važe, i kao što rekoh, silan svet ovih dana preduzima takvo lečenje grožđem. Bogati ljudi, u tuđem svetu, idu u naročita mesta, poznata kao zgodna za taj posao. U Austriji su u tom pogledu najčuveniji Arko, Meran i Gris kod Bocena. Uz lepo grožđe imaju oni tamo i čist vazduh i prijatan život i potpun odmor od sviju poslova i briga. A te sporedne dobre strane takvog lečenja grožđem svakako i jesu uzrok, što ono katkad prija i tuberkuloznim, skrofuloznim i drugim teškim bolesnicima, koji inače od grožđa ne bi imali nikakve koristi.
Mi, siromasi srbijanski nismo u stanju da radi grožđa idemo u Tirol. Ali kome ono treba, taj može njime okušati sreću i kod kuće, šetajući po vinogradu ili po ulicama. Izvol’te, dakle, gospodo hemoroidariusi!