Vreme je da govorim o postu, a na redu mi je da kažem koju reč i o drugim našim jelima i raznim pićima, pa vas zato molim, da strpeljivo pročitate moj današnji govor, ma da će u njemu biti reč o stvarima koje su viša teorijske prirode. To će biti uvod u sve te moje docnije govore, uvod vrlo potreban, jer bismo se inače teško razumeli.
*
Čovečje telo sastavljaju u glavnom ove materije: 1) voda (koja u njemu ima 64 procenta), 2) belančevina (to je ona materija od koje su napravljeni mišići; nje u telu ima 16 procenata), 3) mast (15 procenata) i 4) mineralne materije (5 procenata). Živeći, čovek neprestano troši svoje telo, tojest troši sve te materije od kojih je ono načinjeno ; one se raspadaju, sagorevaju i produkti tog sagorevanja izbacuju se iz tela, kroz pluća, kroz kožu, kroz bubrege i kroz creva. Sav taj materijal, koji čovek, živeći, neprestano troši i gubi, mora se neprestano i zamenjivati, naknađivati, inače će čovečje telo sve više mršaviti i malaksavati, pa najzad i sasvim propasti. A naknadu za taj deficit nalazi čovek u hrani, koju vari i pretvara u sastavne delove svoga tela („asimilira“), znači dakle: čovek neprestano troši sve sastavne delove svoga tela, i u hrani svojoj mora naći materijala od kojeg će opet preraditi sve te materije od kojih mu je telo načinjeno.
Pitanje je sad: koji je to materijal, kojim čovek može da popunjava celokupan taj deficit? Kad se to zna, onda je lako odrediti i kakva je hrana potrebna čoveku, jer se za svaku životnu namirnicu zna, kakvi su joj sastavni delovi.
Sve čovečje životne namirnice, i životinjske i biljne, imaju u sebi, sem vode i mineralnih sastojaka, u glavnom ove materije: belančevinu, mast i takozvane ugljene hidrate od kojih su glavni skrob (štirak) i šećer. Sa svakom od tih materija vršili su naučari godinama i decenijama eksperimente: hranili su njima životinje ili ljude, a u isto vreme okupljali su sve ono što oni za to vreme iz sebe izbace, pa su na taj način utvrdili, kod kakve je hrane čovek u ravnoteži, tojest kod kakve hrane naknađuje sve oko što troši, a uz kakvu je, opet, hranu u deficitu, tojest kakva mu je hrana nedovoljna. Ja ću ukratko da iznesem rezultate tih dugih i mučnih ispitivanja:
- Kad čovek ne bi dobio ništa ni za jelo ni za piće, on bi mogao živeti najviše 3—4 nedelje. Kad bi mu se devala samo voda, bez ikakve hrane, živeo bi najviše 6 nedelja.
- Kad se čovek hrani samo belančevinom (naprimer mršavim mesom), on naknađuje svu balančevinu koju u sebi troši, a kad dobije velike količine takve hrane, on je u stanju da naknadi čak i mast koju troši. Samo onda mora da jede vrlo mnogo mesa, po dve kile dnevno, a to nijedan čovek ne može da izdrži: za vrlo kratko vreme to tako samo, čisto meso ogadi mu se toliko, da ni zalogaj više ne može da proguta.
- Kad se čovek hrani samo mašću, on naknađuje samo mast, a belančevinu stalno gubi. Ako bi jeo velike količine masti, mogao bi se čak i ugojiti, ali bi mišiće neprestano gubio, dok ne bi i uginuo.
- Kad bi se čovek hranio samo ugljenim hidratima (skrobom, šećerom), prošao bi isto tako: ugljeni hidrati naknađuju mast, ali belančevinu (mišiće) čovek neprestano gubi, tako da bi kod takve hrane najzad uginuo.
- Kad se čovek hrani belančevinom i mašću, u dovoljnim količinama, on popunjuje ceo deficit, naknađuje sve što troši. Isto to biva i kad se hrani belančevinom i ugljenim hidratima. Mast i ugljeni hidrati mogu, dakle, jedno drugo da zamenjuju.
- Mineralne materije ne moraju se, kao što se vidi, naročito dodavati čovečjoj hrani, ma da bez njih čovek ne bi mogao živeti. Njih ima i inače dovoljno u običnim našim životnim namirnicama. Mi istina dodajemo jelima kujinsku so, ali to je samo stoga, da bi nam jela bila ukusnija. Neki narodi (Samojedi, Tunguzi) ne jedu so, pa ipak žive kao i mi.
To su rezultati tih eksperimenata, koji su vršeni da se vidi: kakva je hrana potrebna čoveku. A posle su došli opiti, kojima se imalo utvrditi: koliko je od svake takve materije čoveku svakog dana potrebno. Ja ću i tu izneti samo rezultat.
Mineralne materije, kao što sam rekao, ne moraju se uzimati u obzir; isto tako, naravno, ni voda. Ostaje nam, dakle, da je čoveku za život potrebna svakog dana izvesna količina belančevine i izvesna količina masti ili ugljenih hidrata. Kako, međutim u našim običnim jelima ima i masti i ugljenih hidrata, to se obično kaže, da je čoveku potrebna svakog dana izvesna količina belančevine i izvesna količina masti i ugljenih hidrata. A pomenutim opitima došlo se, što se tiče tih količina, do ovog rezultata: Da bi sačuvao svoju snagu, mora odrastao čovek svakog dana dobiti hranu, u kojoj ima 100 grama belančevine, 56 grama masti i 400—450 grama ugljenih hidrata. I to dok je u miru ili dok vrši lake poslove, a kad naporno radi, onda mu i hrana, razume se, mora biti izdašnija.
Kad to znamo, lako nam je razgovarati o raznim našim jelima i ceniti vrednost i hranjivost naših životnih namirnica.