Beograd je još jednako pun kašlja i krajnika; to su u ovaj mah najčešće bolesti u njemu. Kad kažem da nam je varoš puna kašlja, ja pod tom reči razumem jedan infekciozan, zarazan kašalj ili, tačnije rečeno, katar u grlu i dušnicima, koji se širi isto onako lako i brzo kao i influence, samo što spopada poglavito decu. O obema tim bolestima ja sam već po nešto govorio, ali i danas imam da učinim neke napomene o njima.
Taj kašalj, taj katar grla i dušnika zarazna je, kao što rekoh, bolest; kad ga jedno dete u kući dobije, uvek će se gotovo i sva ostala vrlo brzo razboleti. Uz kašalj će većinom naići i jaka vatra, koja će potrajati i nekoliko dana, pa ipak se ne može reći, da je bolest teška. Ali može postati i teška i opasna, ako se uzme olako. I najmanja nepažnja u negovanju tako obolelog deteta, i najmanji nazeb u doba dok dete još kašlje može izazvati teško zapaljenje pluća, i onda je katkad sav trud i roditelja i lekara uzaludan.
A mnogi roditelj, vidim svakog dana, zbilja uzima takav kašalj olako. Računa, valjada, da je sad vreme kašlju i da deca moraju po ovoj zimi kašljati, pa niti drži obolelo dete u krevetu niti zove lekara, sve dok ne naiđe kakvo veće zlo. Otuda sam i nailazio ovih dana na mnoge bolesnike sa zapaljenjem pluća. U nekim kućama, gde ima po četvoro-petoro dece, bolovalo je po dvoje i troje njih u jedno isto vreme od te teške bolesti, za koju se nikad unapred ne može reći, kako će se svršiti.
*
Sem tog kašlja najčešća su ovih dana bolest, Kao što rekoh, krajnici; teški krajnice sa velikom vatrom i prljavim pegama u guši. Ja sam o njima već govorio, a sad hoću samo ovo da napomenem:
Posle tih krajnika ove godine često nailazi zapaljenje bubrega. Kako je, međutim, zapaljenje bubrega vrlo ozbiljna bolest, to je lako razumljivo, da tu okolnost nikako ne treba smetati s uma. I zato je dužnost svakog roditelja, da potraži lekarski savet i onda, kad mu se učini da mu dete boluje od sasvim običnih krajnika. Ja sam ovih dana nekoliko puta zvat bolesnicima, koji su zbog zapaljenja bubrega bili već naduveni i u licu i po nogama. Bolest je, znači, bila već u veliko razvijena, a deca su išla i po polju i u školu. Preležali su bili krajnike, pa ih je otac pustio iz kuće, i ne sanjajući da se je za te krajnike nadovezala tako teška bolest, kao što je zapaljenje bubrega. Nije to ni mogao sanjati, jer početke te bolesti može, pregledom mokraće, samo lekar da utvrdi.
*
Kad je reč o krajnicima, imam da učinim još jednu napomenu.
Kao domaći lek protiv svake vrste krajnika upotrebljava se nišador. To je naivan, neškodljiv lek, pa neka se i upotrebljava. Ali ima jedan drugi lek, koji naš svet, naročito školovan, u poslednje vreme sam za svoj račun sve više u toj bolesti upotrebljava, a koji nije tako nevin. To jo kalijev hlorid, ono što se obično zove „hlorkali“ ili „kali hlor“. Taj lek može da bude i otrovan, može da donese i smrt, kad se tako bez računa, naročito u jačem rastvoru, upotrebljava. I ne mora se on u velikim količinama piti, pa da bude tako opasan; desi se katkad pa čovek od njega umre, ma da ga je vrlo malo progutao, tek onako slučajno, pri ispiranju guše. Ja se sećam jednog čuvenog takvog slučaja. Bio sam već stariji đak u Beču, kad sam se jedne zime spremao da idem na premijeru (ili reprizu) Ibzenove „Divlje patke“ u Burgu. Za tu prestavu bilo je u opšte veliko interesovanje, jedno zato što je u to doba Ibzen bio u velikoj milosti kod Bečlija, a drugo stoga što je glavnu ulogu u komadu igrao čuveni Mitervurcer. Spremali smo se, dakle, na jedno veliko uživanje, ali ga nismo dočekali. Uoči same prestave Mitervurcer je naprasno umro. A kad je sekciran, utvrđeno je, da je umro otrovan tim „hlorkalijem“: imao je tih dana lake krajnike, ispirao je tim lekom gušu, progutao je slučajno nešto od njega, i platio je tu nepažnju glavom.
Zato ne uzimajte „kali hlor“, sami za svoj račun, i ne ispirajte njime grlo. Ako već hoćete ili morate sami da se lečite, držite se, bolje, staroga nišadora.