Kad je prošle nedelje umro Pera Todorović, niko nije, govoreći o njemu, spomenuo jednu njegovu osobinu, koja je izvesno bila od vrlo velikog uticaja na njegovo zdravlje, a može biti i na njegov javni rad. Pera Todorović je, naime, bio morfinista, navikao je, to jest, bio da sam sebi uštrcava pod kožu morfijum, kao što drugi naviknu da piju rakiju ili da puše duvan. A to je, kao što rekoh, moglo imati na njega dvojak uticaj, i pošto on nije bio jedini morfinista ni u svetu ni u Srbiji, to je meni na redu, da kažem koju reč o takvoj upotrebi morfijuma.
Morfijum je glavni sastavni deo opijuma, koji se dobija iz nedozrelog maka. I jedan i drugi upotrebljavaju se kao lek, a spadaju, kao što sam jedanput već kazao, u onu grupu lekova, što opijaju čoveka i blaže mu bolove. Zato su oni prava blagodat za čovečanstvo — dok su lek, dok su, znači, u rukama lekarevim. Ali ne upotrebljavaju se oni samo na taj način, još češće (bar opijum) služe oni ljudima kao sredstvo za uživanje, kao poslastica, isto onako kao i alkohol i duvan, i onda su velika nesreća i za pojedinca i za čitavo društvo.
I opijum i morfijum su, međutim, otrovi (već pola grama opijuma može da ubije čoveka), i onda je na prvi pogled nerazumljivo, kako ih ljudi mogu uzimati tako često, iz dana u dan, i to u velikim količinama. Ali razlog je za to vrlo prost; opijum i morfijum spadaju u one otrove, na koje se čovek vrlo brzo navikne, tako da ih mora uzimati u sve većim količinama, ako hoće da oseti njihovo dejstvo. A dejstvo je njihovo, kao i kod alkohola, bar za izvesno vreme prijatno: čovek se od njih oseća u prvi mah vrlo dobro, veseo je, razgovoran, bezbrižan, i tek docnije zadrema i zaspi.
To prijatno osećanje i jeste glavni razlog, što opijum i morfijum ne služe ljudima samo kao lek. Kad se čovek poboli pa protiv bolova dobije od lekara morfijum, on se docnije maša tog spasonosnog leka i kad kakav manji bol dobije, a posle počne njime da rasteruje i brigu, i tugu, i jed. Tako postaju morfiniste; tako je i Pera Todorović postao morfinista, još pre trideset i nekoliko godina, kad je bolovao od crne džigerice. A na opijum se, u izvesnim zemljama, ljudi naviknu i bez bolesti, isto ovako kao kod nas na duvan, zato i ima tako mnogo sveta koji se truje opijumom.
Ceo Istok, dokle islam dopire, pa onda sve zemlje Hindusa, Mongola i Malajaca stotinama godina već upotrebljavaju opijum; negde ga puše, ovako kao mi duvan — poglavito u istočnoj i južnoj Aziji, a negde ga jedu — u glavnom u islamskim zemljama. A iz tih krajeva počela se pre nekoliko decenija upotreba opijuma širiti i u druge, zapadne zemlje, najviše u Severnu Ameriku i Englesku, tako da su danas i one pune „opiofaga“ i „opiofila“.
Ali ipak, nijedna zemlja na svetu ne troši toliko opijuma koliko Kina, i Kinezi imaju za to da blagodare u prvom redu Englezima: Englezi proizvode u svojim indijskim kolonijama opijum i moraju negde da ga prodaju, a gde će naći više potrošača nego u jednoj mnogoljudnoj Kini? Siroti Kinezi branili su se neko vreme od te nesreće i nisu dopuštali da se u njihovu zemlju uvozi opijum ali su Englezi zbog toga zaratili s njima, i posle tih „opijumskih ratova“ Kinezi su popustili.
Danas se iz Indije u Kinu uvozi prosečno po 7 do 8 milijuna kila opijuma godišnje. Od njega se tamo pravi neki ekstrakt, takozvani „čandu“, i taj se meće u lulu i puši.
Kad Kinez pripali čandu, on postane blažen. Veseo je, razgovoran, nasmejan; lice mu se zarumeni, oči zasvetle; po celom telu prospe mu se neka toplota, milina; brige ga ostave, budućnost mu izgleda svetla, lepa; sve što namerava raditi, izgleda mu lako, sve što želi, sigurno. Posle omlitavi, zanese se, zaspi. A kad se opet probudi, kad uđe u život, u nevolju, brigu i bedu, on može opet da pripali čandu i opet da sneva i uživa. Dok najposle ne podlegne opijumu, dok mu otrov ne sruši organizam. Tada izgubi apetit, izgubi san, glava ga večito boli, lice mu postane bledo, pepeljavo, oči upale, tamne; tada počne da zaboravlja na porodične i društvene dužnosti, izgubi energiju, snagu za rad. I leka mu nema.
Što biva s Kinezom, to biva i sa čovekom druge rase, kad počne da puši ili guta opijum. A kao što opijum razruši čoveka, isto ga tako razorava i morfijum. I eto, zato ja i pomišljam, da pri ocenjivanju Pere Todorovića, javnog radnika i političara, ne bi, možda, trebalo gubiti iz vida ni Peru Todorovića, morfinistu.