Znate li gde je Pavina ulica, ili Vuletova ili Kumodraška? Sigurno ne znate; ne znaju ih ni beogradske fijakeriste. To su ona tri sporedna sokaka kod „Stefanovićevog imanja“, onde gde se od kragujevačkog druma odvaja put za Banjicu; tri isprovaljivana kaljiva sokaka, u kojima živi mahom sirotinja — nadničar i taljigaš. U tim, dakle, ulicama imao sam ovih dana da izdam nekoliko posmrtnih lista za decu, koja su umrla od jedne strašne bolesti, što se kod male dece zove „šklopci“, a kod životinja „jelenska bolest.“ Mi, lekari, zovemo je, međutim, „tetanus“, i znamo, da od nje boluju i ne umiru samo mala deca, nego i odrasli ljudi. Zato sam ja i napisao to tuđe ime kao naslov ovome člančiću, za koji bih voleo da zainteresujem naročito ženske čitaoce „Politike“.
Da počnem s početka.
Tetanus je zarazna bolest, tojest bolest, od koje čovek poboli samo onda, kad mu u telu uđe naročita kužna klica, u ovom slučaju „tetanusov bacil“. Taj tetanusov bacil živi inače u zemlji, naročito u đubrovitoj, baštenskoj zemlji, i čovek se njime okuži, kad bos ide po takvoj zemnji ili kad je uzima u ruke, a na koži ima makar kakvu ranicu. Ranice se onda okuži, i čovek dobije tetanus, i ako možda nije ni primetio, da mu je koža bila negde raskrvavljena. To odrastao čovek, A malo dete razboli se, kad mu se zarazi pupak, dakle odmah prvih dana po rođenju.
Kad to znate, onda se nećete čuditi, zašto sam ja tako često nailazio na šklopce baš tamo u polju, na Stefanovićevom imanju. Tamo svet ima posla sa zemljom, tamo se pre nađu i nečiste ruke, koje povijaju novorođeno dete, i nečisto korito, u kojom se ono kupa, i nečista pelena, u koje se uvija. Tamo stoga imam više tetanusa, nego u varoši, kao što ga u opšte u selu ima više nego u gradu. Ali pre nego što na to pređem, da kažem ukratko, kako sama bolest izgleda.
Rekao sam već, od tetanusa poboljevaju i mala deca i ljudi. Bolest je i kod jednih i kod drugih strahovita i najčešće se svršava smrću. Isprva čovek oseća samo neku zategnutost i ukrućenost u vilicama i u vratu. Malo posle oseti, da ne može da otvara usta; dete prestane da sisa. A ubrzo zatim čovek se sav ukoči i počne dobivati grčeve u celom telu. Čelo mu dođe ubrano; usta razvučena, kao u osmeh, gorak, „sardonski“ osmeh, ili otomboljena, kao pred plač; vilice mu se tako stegnu, da mu često ni najtanji vrh od kašike ne možeš metnuti među zube; oči mu se ukoče i pravo, nepomično gledaju napred; glava mu je zabačena, a vrat krut, da ga nikoja sila, čini ti se, ne može saviti; telo mu se poguri unapred, jer mu se rtenjača izvije kao luk, a ukrute mu se i noge i ruke. Sva ta ukočenost na mahove po malo popušta, ali isto tako često prelazi u strahovito grčenje celoga tela, te ti izgleda da će se bolesniku polomiti svi zubi u glavi i pokrhati sve kosti u telu. On je za sve to vreme pri čistoj svesti, i možete misliti, kakve su to grozne muke za njega, kad se setite, koliko boli samo jedan slab grč u palcu ili u listu. A on ima najjače grčeve u celome telu! I to tako traje i po čitavu nedelju dana, grčevi se sve češće ponavljaju, i najposle gotovo nikako više i ne popuštaju, dok nesrećni bolesnik u najstrašnijim bolovima ne umre. A retko se kad dešava, da je bolest blaža i da se produži i po nekoliko nedelja. U takvom slučaju može bolesnik katkad i da ozdravi. Mi, lekari, slabo šta možemo tu da pomognemo. Možemo da pokušamo morfijumom da ublažimo bolesniku bolove, i to je sve.
Strašna, dakle, bolest, i koliko sam ja video, dosta česta. Da bih bio sigurniji, potražio sam u poslednjom „Statističkom Godišnjaku“, da vidim koliko od nje svet u Srbiji umire. I našao sam ovo: Godine 1901, zabeleženo je, da je od šklopaca umrlo u varošima 32, u selima 123, svega dakle 155 duša. To ne bi bilo ni tako mnogo, kad bi ti brojevi bili tačni. Ali oni svakako nisu tačni. Po selima, pa i po varoškim malama beleži se uzrok smrti mahom na osnovu kazivanja nestručnih ljudi, ukućana umrloga deteta, a lekar bolesnika i ne vidi. I koliko sam ja video, kad dete umre od šklopaca, često rodbina kaže da ja umrlo od „dečje bolesti“ ili od toga, zato je slabo i rođeno. Zato će svakako biti, da su mnogi šklopci otišli u te dve rubrike. A od „dečje bolesti“ („frasa“) umrlo je, po „Godišnjaku“, 1901. godine 1445 dece, od urođene slabosti 4303 deteta…
Rekao sam u početku, da bih voleo da naročito žene pročitaju ovaj člančić. Jer za njih baš i izlazi iz njega jedna važna pouka: Novorođeno dete treba u opšte držati vrlo čisto, ali je ta potreba naročito neophodna za vreme dok mu ne zaraste pupak; i najmanji nečistoća bilo ruku, bilo odela, bilo korita, bilo sobe može u to doba teško da se osveti. Ne treba, najzad, zaboravljati, da i babica može katkad biti neispravna i da i na njene ruke i makaze treba dobro motriti.